Odaberite knjigu!


cijena 150 Kn

 



Ovaj banner možete
postaviti na
svoju stranicu

 

 

Politika


SRBI SU POBILI CIJELI ROD IVEZIĆA
U SELU BROTNJA
U SPOMEN IVEZIĆIMA IZ BROTNJE, KOTAR DONJI LAPAC POGUBLJENIMA
29. SRPNJA - 4. KOLOVOZA 1941.

Ove godine u Hrvatskoj su održane ili će se održati brojne komemoracije vezane uz događaje iz II. svjetskog rata. Spominjemo 22. lipnja 1941., obljetnicu osnivanja prvog partizanskog odreda u porobljenoj Europi (u šumi Brezovica kod Siska) koja se u komunističkoj Jugoslaviji obilježavala samo kao ''općinski praznik''.

Umjesto te obljetnice, kao republički blagdan ''Dan ustanka naroda Hrvatske'' slavio se u Srbu (Lika) 27. srpanj 1941. - krivotvoreni datum početka ustanka u Hrvatskoj. Vjerovatno ni ove godine neće biti spomenuto da su neki od tih ''ustanika'' počinili grozan zločin - pogubljenje čitavog roda Ivezića iz Brotnje nedaleko od Srba. Dok je jedan narod desetljećima obilježavao svoja stradanja, Ivezići su prešućivani jer su bili Hrvati. Njima nije podignuto bilo kakvo spomen-obilježje, nemaju ga ni danas, nikada nije komemoracija, vijenaca ni cvijeća nad jamama u koje su bačeni.

O Lici u NOB-i objavljene su brojne knjige, tisuće stranica na kojima je žestokim rječnikom govoreno o ustaškim zločinima, dok četnički i partizanski zločini gotovo nisu spominjani, niti kvalificirani kao zločini. Vođe ustanka u Srbo Gojku Polovina i Đoko Jovanić u svojim ratnim sjećanjima samo usput spominju Iveziće iz Brotnje, zločin minimiziraju, spominju tek poneko ime i ograđuju se od osobne krivnje. Taj zločin, kao i uništenje Boričevca 2. kolovoza 1941. pokušavaju opravdati revanšizmom za prethodno počinjene ustaške zločine. U europskoj civilizaciji s njenim kršćanskim korijenima revanšizam se, kao način zadovoljavanja pravde, ne priznaje i osuđuje. Hrvati očito moraju ostati ''genocidan narod'', iako ista civilizacija, političari i mediji isključuju postojanje takvih naroda.

Da nije stvorena država Hrvatska, zločin nad rodom Ivezića bio bi posve zaboravljen, jer su umrli posljednji Ivezići rođeni u Brotnji.


Bilo bi za očekivati da na taj dan, koji bi neki još uvijek željeli obilježavati kao Dana ustanka u Srbu, taj zločin bar spomenu i nazovu ga pravim imenom organizatori i govornici - još živi pripadnici partizanskih postrojbi iz Srba i Donjeg Lapca, njihovi duhovni nasljednici.


Dane Ivezić, koji je preminuo početkom 2005. bio je vjerovatno posljednji svoga roda rođen u Brotnji. Njegovo autentično svjedočanstvo objavljeno u ''Vili Velebita'', broj 31. od 17. ožujka 1995. zaslužuje biti ponovo obavljeno povodom 64. obljetnice zločina, jer drugog spomenika zatrti rod Ivezića iz Brotnje nema.

Ana TOMLJENOVIĆ

Malo je poznato da su god. 1941. srpski ''ustanici'' ubili 37 Hrvata iz sela Brotnja, kotar Donji Lapac, smaknuvši ih u Srbskom klancu i u jami na Dabinu vrhu. Tako su potpuno
istrijebili rod Ivezita u tom selu, jedine Hrvate u ondašnjoj općini Srb
Živ čovjek nema riječi s kojima bi opisao svu bol srca i duše nas koji smo u Drugom svjetskom ratu izgubili cijelu obitelj. Ja sam Dane Ivezić od oca Mile i majke Ike rođene Kovačević. Rođen sam 15. kolovoza 1921. god. u selu Brotnja, kotar Donji Lapac. Moju cijelu obitelj, sedam duša, i još trideset duša mojih bliskih rođaka, ubili su prvih- dana ustanka u Srbu i okolici srpski "ustanici". Imovinu su opljačkali a ognjišta ostavili pusta. Gojko Polovina, rodom iz Dobrog Sela, kotar Donji Lapac, član Komunističke partije i duhovni začetnik ustanka 1941. godine, u "Vjesniku" od 5. siječnja 1989. god. piše da su vode ustanka u Srbu i okolici osam dana prije ustanka dali kao primarni zadatak najbližem susjedu šest obitelji Ivezić, Đoki Jovaniću, da zaštiti nedužne članove te obitelji. Zašto Đoko Jovanić taj zadatak nije izvršio, to on najbolje znade. U tim danima i u toj sredini krvi i pepela vladao je zakon jačega jednako kao u džungli, kako na jednoj tako i na drugoj strani. Malo je bilo pojedinaca čija je svijest bila na razini da shvati kako djeca, nisu ni ustaše ni četnici. Pojedinac ili čopor mogao je ubiti koga hoće, a da nikome odgovarao nije. Duhovni začetnici ustanka u Srbu i okolici sramno su šutjeli pola stoljeća o zločinu u selu Brotnja, a još i danas šute. Ako još ima živih, uživaju povlaštene mirovine u državi Hrvatskoj. Za zločine u selu Brotnja do dana današnjeg nikome ni vlas s glave nije pala.

Ti srbokomunisti dobro su naplatili svoje žrtve u Drugom svjetskom ratu, a Hrvati ni
danas, po uspostavi demokratske države Hrvatske, još uvijek ne znaju po kojem zakonu da traže bilo
moralnu ili materijalnu odštetu. Hrvati iz sela Brotnja ubijeni su samo zato što su bili Hrvati katolici. Stje pusta.ognjišta Hrvata u Brotnji i nijemo svjedoče da je tu život prestao daleke i krvave 1941. Danas sinovi ili unuci onih koji su opustjeli hrvatska ognjišta 1941. god. čine to isto do kada?

Zločin u selu Brotnja počinili su promišljeno i planski između srpnja i 4. kolovoza 1941. god. I
kod duboke jame, grobnice žena, djece i staraca, sve su obavili planski. U jamu su-žrtve bacali prema starosnoj dobi. Kada. su žrtve tjerali do jame, koja se nalazi iznad sela Brotnje u Dabinu vrhu, naredili su djedu Luki Iveziću, gusaru, da gusli i pjeva uz gusle u koloni na smrt osuđenih. sedam muževa - Marka, Juru, Milana, Milu, Nikolu, Josu i Marka (sina Danina) te dvije žene, tetu Iku i Ikinu kćerku Jelku, otjerali su u općinski zatvor u Srbu, zvjerski mučili i ubili na Srbskom klancu. Tu, na mjestu zločina na Srbskom Klancu, poštedjeli su život jedino djevojci Jelki.
I

Nikola (sin Dane) i Nikola (sin Nikole) pobjegli su u šumu i tako se spasili. Bježeći u pravcu Gospića, uhvaćeni su u šumi Čemernici. Glumili su da su pravoslavne vjere i da se zovu
David i Jovo Dubaić, na što je komandir grupe naredio da može pravoslavni Očenaš. Oba bjegunca tečno su molila- pravoslavni Očenaš, na što ih komandir potapše po ramenu govoreći: "Ovo su srpska djeca". Napiše im propusnicu da se slobodno kreću na području koje kontrolira srpska kraljevska vojskaa. Dok su bježali dalje kroz šumu, neki ustanici pucali su pema njima i tako ih razdvojili. Istoga dana Nikola (sin Dane) pobjegao je u Gračac a Nikola (sin Nikole) prema Bihaću. Na putu u Bihać glad ga je prisilila da svrati u kuću Mitra Tišme, kome se predstavio kao Srbin, ali je taj ipak sumnjao.

Kako sam rekao, zločin je počinjen promišljeno i planski. Poslali su pismo ustaškoj komandi u Kulen Vakuf, a za nositelje pisma odredili dvije majke koje su imale nejaku djecu. Vjerovali su
da će se majke vratiti svojoj djed i donijeti odgovor od ustaša. Pismo su nosile Ika, supruga Mile, i Manda, supruga Jure. Manda je izbjegla zajedno s drugim izbjeglicama iz sela Boričevac, a majka Ika vratila se svojoj djece i suprugu Mili Imati autora ovog te kojih više nije bilo medu živima. Ubili su majku Iku u šumi Stražbenici. Nisu je bacili u jamu da bude uz svoju djecu.

Dvije djevojke, dvije Mande - Manda ili, kako su je od milja zvali, Manduša (kći Dane) bila je neko vrijeme skrivena u obitelji Đukiša Drče. Kako su ustanici strogo vodili brigu da od obitelji Ivezić ne smije nitko ostati živ, prijetili su smrću onome tko skriva Mandušu. Obitelj Drča otkrila je Mandušu. U selu Brotnja našao se i ustanik Simo Rađenović koji nije bio iz Brotnje. Simo je zaželio vidjeti "Šokicu" Mandušu i kada je vidio kako je Manduša lijepa, dade svima do znanja da Mandušu ne smiju ubiti. On, Simo Rađenović iz zaseoka Rađenovići, uzet će Mandušu za ženu, ženu-robinju. Sutra je Simo došao u Brotnju s konjskom zapregom i odvezao svojoj kući ženu robinju Mandušu. Rodili su Simo i Manduša kćer Danicu koja danas živi 4 radi u Zagrebu. Drugu djevojku Mandu (kći Marka Pavičića)
iz sela Mišljenovca, zatekao je ustanak u selu Brotnja u gostima,kod tetke joj Kate. Mandu Pavičić nisu odmah ubili. S njom je jedno vrijeme živio u braku ustanik Božo Pualić (sin Simin) i kada je Manda s Božom bila trudna u četvrtom mjesecu, naredio je Božo da ubiju Mandu. Božo Pualić bio je prvi sekretar jesnog narodnog odbora sela Brotnje (kasnije odselio u Semeljce kod Đakova gdje je i umro).

Mi, živi potomci Hrvata iz sela. Brotnje, koji smo se zatekli izvan sela i tako izbjegli sigurnu smrt, odlazili smo poslije drugoga svjetskog rata na pusta ognjišta naših otaca. Nitko nam iz sela nije htio kazati gdje je jama, grobnica naših najmilijih. Ipak se našao dobar čovjek, a to je Milan Baškot (sin Daverov )


Ivezići iz Brotnje

Na putu iz Donjeg Lapca u Srb nalazi se, na 18. kilometru, selo Brotnja. Selo je prije Drugog svjetskog rata imalo oko 70 kućnih brojeva od toga samo je 6 bilo hrvatskih katoličkih, svi iz roda Ivezića. Njih više nema i nitko se od Hrvata poslije Drugog svjetkog rata nije u Brotnju vratio: Ivezići su naselili Brotnju iz Štikade - Gračac,godine 1791., kada je Austrougarska naseljavala taj kraj da brani granicu prema Turskoj i Bosni. Hrvati iz Brotnje pripadali su 'župi Boljčevac. Nitko od njih nikada nije bio član bilo koje stranke. Brižno su obrađivali svoju zemlju, koja nije mogla prehraniti brojnu čeljad, pa su stoga odlazili u Ameriku, i radili su i kao ciglarski radnici u Srijemu. Bivša općina Srb imala je 17 sela i zaselaka, a samo su.u Brotnji živjeli Hrvati. Hrvati sela Brotnja: cijelo vrijeme Postojanja Kraljevine Jugoslavije bili su trn u oku Srbima nacionalistima. Tako je jedna skupina 1918. godine planirala njihovo uništenje. U tome ih je spriječila jedna plemenita žena iz obitelji Dubaić. Piscu ovih redaka je valjda usud dosudio da piše.o zločinu u selu Brotnja. Samo nas je još troje živih koji smo rođeni u Brotnu. To su: Dane Ivezić, Sada u Zagrebu, rođen 1921. (pisac ovog teksta); Marta Ivezić, udana Daković, sada vjerojatno u Brotnji, , Marija Ivezić, udana Čuljat, također u Zagrebu.
Hrvati sela: Brotnje udavali su svoje kćeri i sestre za momke pravoslavne vjere, kumili se i ljubili s njima. Sve to su zločinci pogazili i ubili sve Hrvate sela Brotnja. Posjekli su više od 600 komada raznog voća, odnijeli su i kamo od kojeg su naše kuće bile sazidane. Naši volovi i konji više godina poslije Drugog svjetskog rati služili su zločincima, a još bi se i danas kod nekih od njih našao lički biljac koji su opljačkali. Pravoslavni žitelji sela Brotnje godinama su od općine Donji Lapac tražili da se zemlja Ivezića uvede kao pašnjak, s čime se općina nije složila. Dugo je općina slala uplatnice na adrese nas koji smo, eto, vlasnici naše očevine od koje nismo imali nikakve koristi.
Najekstremniji susjedi u selu, koji su najvjerojatnije načinili Pokolj nad Ivezićima, bili su iz obitelji Pilja i Drobac, prvi susjedi Ivezića, Boko Jovanić, voda partizanskog ustanka, spominje i Jadnu Keču iz Suvaje koji je vodi one što su bili na mjestu zločina. Sami Srbi, dakle smatrali su da su spomenuti susjedi bili najveći ekstremisti, a o njihovoj krivnji mi je davno svjedočila i
Marta Ivezić koja je ostala u Brotnji.
Davidov), koji nam je pokazao mjesto zločina. Otišli smo tamo nas trojica (Ivan Ivezić, Ivan Koletić koji živi u Lekeniku i ja) u kolovozu 1965. god. To je duboka jama u Dabinu vrhu. Otvor jame je dosta uzak. Seljaci sela Poljice, bojeći se za svoju djecu koja tu čuvaju blago, zatvorili su s tri kamena otvor jame. Uspjeli smo odvaliti jedan kamen. Imali smo džepnu lampu i špagu. Lampa na špagi išla je do dubine 20 metara. Nismo uspjeli vidjeti kosti naših najdražih. Napravili smo od dva drveta križ, položili ga na otvor jame, poklonili se sjenama naših bab, djedova, majki, otaca, braće i sestara i napustili s bolom u srcu i duši mjesto zločina. za naše očeve i braću koji su ubijeni na Srbskom klancu, za njihove kosti i mjesto zločina, ne znamo.
Ovdje navodim imena 37 ubijenih žrtava te kućni broj i starost:
KUĆNI BROJ 45: Ika udova Dane, rođ. Tomičić iz Boričevca, stara 65 god., Marija rođ. Blažević iz Ostrovice, stara 27 god., Jelena, dijete, stara 4 god.
KUĆNI BROJ 46: Dane Jose) star 72 god., Kata (starija) rođ. Pavičić iz Mišljenovca, stara 69. god., Marko (Dane) star 37 god., Nikola - Nino (Dane) star 26 god., Kata (mlada), rođ. Markovinović iz Bubnja, stara 35 god., Marija (Marka), dijete, stara 8 god., Manda (Marka) dijete, stara 5 god., Jure (Marka), dijete, star 3 god.
KUĆNI BROJ 47: Luka guslar (Jose), star 82 god., Josip (Luke), star 43 god., Mara rođ. Brkić iz Boričevca, stara 42 god. KUĆNI BROJ 49: Boja, udova Ivana, rođ. Beronjić iz Borićevca, stara 79 god., Dane (Ivana) star 32 god., Boja, udova Nikole,


HIC-oglas
Adresar Hrvata izvan RH


ADRESAR HRVATA IZVAN REPUBLIKE HRVATSKE
, naručite


Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | Nekretnine | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre